Gubimo li djecu?

Potkraj rujna šokirala nas je vijest da je u jednom stanu u Splitu pronađeno tijelo 89-godišnjakinje. Zbog okrutnog ubojstva priveden je 15-godišnjak. Čini se da je ubojstvo počinio bez nekog motiva, ali pod utjecajem opijata. Užas tog događaja natjerao nas je da se zapitamo zašto se maloljetnici okreću nasilju? Što učiniti kada počine kazneno djelo? Kako spriječiti da do toga dođe? Pogledajte priču emisije Puls, upozoravamo na uznemirujuće prizore.

Bila je to jedna obična nedjelja potkraj rujna. No u jednom stanu bila je tragična. Petnaestogodišnjak je na smrt pretukao 89-godišnju staricu. Njezina je jedina pogreška to što je otvorila vrata svoga doma.

Maloljetnik se sam predao policiji. Određen mu je istražni zatvor, a iz istrage su procurile informacije da je u tom trenutku njegovom psihom zavladao koktel opasnih, jeftinih i dostupnih opijata. 

Što sada s tim djetetom? Sucima su ruke vezane liberalnim zakonima. Što god mu presudili, kazna neće trajati dulje od tri godine.

– Naš zakon o sudovima za mladež je postavljen na sljedeći način. Imamo dobnu skupinu djece do 14 godina i oni ne mogu biti kazneno odgovorni. Nakon toga djeca od 14 do 16 godina su tzv. mlađi maloljetnici i oni mogu dobiti samo odgojne mjere, kaže Jadranka Luketin, sutkinja Općinskog suda u Splitu.

Dodaje kako je dobna granica da bi maloljetna osoba bila upućena na izdržavanje kazne zatvora od 16 do 18 godina.

– Mogu kazati da ne postoji niti ustanova, niti program niti sustav u ovoj državi gdje se dijete sa psihičke točke gledišta može smjestiti. Ne postoji forenzička ustanova za malodobne osobe niti postoji bolnica ili zatvor koji bi imali dječje adolescentne psihijatrije koje bi pratile takvo dijete. To dijete je počinilo što je počinilo, to se ne može ni na koji način opravdati, ali vrlo je teško za očekivati da će se tu dogoditi išta posebno, upozorava dr. Tomislav Franić, dječji psihijatar iz KB-a Split.

Na sreću, ovakvi su slučajevi rijetki, no upućuju na to da se nešto ozbiljno iza brda valja. Festival prava djece kaže – trećina mladih u Hrvatskoj je anksiozna, četvrtina razmišlja o samoubojstvu, 50% njih ne traži pomoć, a u traženju pomoći se kasni od 5 do 7 godina. Hrvatska jednostavno nema Nacionalnu strategiju mentalnog zdravlja. Što se događa?

– Kako ih zaštiti? Potrebno ih je uočiti. Kako ih uočiti, to je problem. Imamo li dovoljno vratara koji će uočiti takva neobična ponašanja?, zapitao se dr. Franić.

Kako kaže socijalni pedagog dr. Toni Maglica –  da bi se odgojilo jedno dijete, potrebno je cijelo selo, no selo je u ovome slučaju gotovo pa napušteno.

– Kad vi imate jedno dijete, to dijete je dio jedne obitelji, jednog vrtića, jedne škole. Ako nam je već krenuo s problemima, tu imamo centar za socijalnu skrb, tu imamo policiju, imamo medicinski sektor. Zapravo je važna ta koordinacija i suradnja, koje jako nedostaje u Hrvatskoj, ističe Maglica.

Ines Trgo Matijecić, viša stručna savjetnica Općinskog suda u Splitu, defektologinja i socijalna pedagoginja, kaže kako je vrlo malo utočišta gdje bi se moglo uputiti to dijete u smislu savjetodavnog,  terapeutskog rada, stvarnog sustavnog praćenja te mlade osobe i njegovih roditelja.

– To je samo jedna politička floskula da ćemo mi sve dati za mlade, za njihovo mentalno zdravlje i za duševno zdravlje, ali to jednostavno nije tako, dodaje dr. Franić.

Dakako, svi će reći, nije baš da se ne radi ništa. No, kako je jedan od Pulsovih sugovornika rekao – “sustav doživljavam kao staru damu, pomalo tromu zbog svojih godina, i trebalo bi ga malo osvježiti da bude brži i učinkovitiji”.

Međutim, dok to čekamo, probudilo se civilno društvo. Splitska udruga Most više od dvadeset godina radi s djecom i mladima s problemima u ponašanju. Pomažu im pri učenju, organiziraju im slobodno vrijeme, pomažu im da iznova izgrade pozitivnu sliku o sebi.

– Često se kod djece, tek kada dođu ovdje, primijeti ta neka mala zatvorenost. Tijekom vremena počinju se otvarati i kroz druženje često će vam se i povjeriti u nekim stvarima koje možda neće reći nikome drugome, tako da vidimo da je njima ovdje ugodno, što je zapravo glavni cilj, kaže Ljiljana Veža, volonterka u udruzi Most.

Četveročlani stručni tim Mosta svoju misiju ne bi mogao ispuniti bez brojnih volontera. Jedini je uvjet da budu mlađi od 30 godina. Praksa je pokazala da se mladi naime lakše otvaraju mladima.

– Kod mlade osobe su strašno prisutne i značajno određene psihološke potrebe za pripadanjem, za moći, za uvažavanjem, govori Ines Trgo Matijecić, viša stručna savjetnica Općinskog suda u Splitu, defektologinja i socijalna pedagoginja.

Ulazeći u ovu priču shvatili smo da smo ušli u još njih desetak, no u svakoj se postavlja pitanje – gubimo li našu djecu?

– Mislim da smo kao vrsta izuzetni i vrlo žilavi i iz te perspektive gajim neki optimizam, a istovremeno gajim veliku brigu jer mi se čini da, ako prepustimo ovakav trend, posebno u porastu tih anksioznih simptoma, nećemo imati budućnost. Ako mi ne uložimo u tu djecu, ako ne uložimo u brigu i skrb od prvoga dana njihovog života, zapravo na jedan način gubimo dio budućnosti, naglasio je dr. Maglica.

– Čini mi se da je krajnje vrijeme da se društvo malo trgne prema našoj djeci, da počnemo jačati ne samo njih, da počnemo jačati te obitelji, da se okrenemo sustavu obrazovanja, da počnemo uistinu ekipirati stručni kadar, naglasila je Trgo Matijecić.

Pročitaj izvorni članak